ponedjeljak, 17.05.2010.
O osuđenosti čovjekovoj
Kako se nositi s potpunim odsustvom ičega? Ne samo da ništa – uključujući i mene samog – ne posjeduje neku vrijednost, neko značenje, nego je sve to, štoviše, tako makinalno, tako predodređeno, poznato, u svojoj besadržajnosti degutantno ništavno. Uistinu, što me drži za ovaj svijet? Zašto se opirem činjenici da u njemu nema ničega, dapače, da on ništi moje vlastito biće koje s naivnom upornošću pokušava nešto naći, pokušava se za nešto uhvatiti, upravo kao da je svjesno činjenice da je ono samo jedan element beskonačnosti koja ga okružuje. Nije uopće ni potrebno razmišljati u razmjerima kozmosa: dovoljno je sagledati – u sasvim amoralnom smislu – ovaj očaj koji nazivamo ljudskim svijetom, a koji smatramo našim malim klupkom izbačenosti iz svijeta prirode, svijeta svega što samo jest, ali nije niti to. Kako ne vidjeti neuspjeh tog pokušaja?! Zar itko još može izreći tu gnjusnu riječ a da mu se ne okreće želudac: smisao.
Ljudsko je biće biće apsolutne samoće. Ne postoji drugi stvor koji bi mu na neki način bio srodan – što god ta smiješna riječ trebala značiti. Živjeti kao čovjek znači vječno biti osuđen na samoga sebe i u toj samoći ustrajati s tvrdoglavošću ljudske vrste. Da tragikomedija bude veća, kako bi tu samoću koja je sama njegova bit takorekuć poništio – čujete li vi što taj jadni stvor sniva? – čovjek je izumio riječi, te ratnice samoće. Ne želeći prihvatiti svoju vječnu osuđenost na samoga sebe, to naivno biće nesvjesno je da je korištenjem riječi svojoj osuđenosti dalo potpis i konačni pečat. Čovjek koji je izgovorio prvu riječ, zapravo je rekao: “osuđujem ljudski rod na vječnu samoću: on neće znati sebe, a još će manje znati druge! Čovjek ima biti biće neznanja, izgubljenosti, trajne disharmonije i nepomirenosti. On će biti uvjeren da je njegovo postojanje rašćenje, dok je ono zapravo samoinducirano propadanje.”
Čovjek je sam svoja sudba. Čak i kad govori: sve je ništa – on ne govori niti to. Samo je jedna čovjekova enigma: kako je moguće da se toliko samozavaravao pa došao čak do toga da je izmislio riječ sreća? Kako je uopće moguća takva obmana? To je pravi gordijski čvor čovjeka.
petak, 23.04.2010.
O dijalektici postojanja
Moj duh neizmjerno teži krajnostima. Što god da poželi da ga obuzme, što god on poželi obuhvatiti, to mora biti neko krajnje stanje, neko krajnje osjećanje, neki krajnji poriv. Razlog tomu je, kako se čini, taj što on želi biti krajnje ispunjen; on ne podnosi neku umjerenost ili pak prazninu – one su mu u potpunosti strane. On kao da bježi od svoje sredine, kao da želi naći od nje najudaljeniju točku; on traži svoje granice i kad ih nađe, tad ih probija jer ih ne može podnijeti.
Nisu li to sve samo manifestacije imanentog poriva duha da on konstantno nadilazi samoga sebe? Može li to uopće biti išta drugo? Promatram ga kao dijete koje jest moje, ali je ipak biće za sebe i igra igru čiji smisao ja mogu tek povremeno zahvatiti.
Krajnostima kao da želi ustanoviti samog sebe: on ih probavlja te luči u obliku koji ni on sam ne može predvidjeti, kao neku žuč koja je svaki put drukčija. Tad ju gleda, ustanovljuje što je od te žuči njegovo, što je on unio u tu krajnost, te čim to ustanovi, traži sljedeću. Što više krajnosti probavi, to će više materijala imati za koje će moći reći: “to sam ja!”
Ali, što to čujem? Nije li to samo rječnik razuma koji hoće da sve razabere? Koji u apsolutnom razabiranju vidi svoj cilj i svoje oslobođenje? Njegovo oslobođenje je tek puka iluzija utoliko što je njegov cilj neostvariv. No on još uvijek unatoč tomu (uprkos tomu!) ostaje cilj.
To je čovjekov usud: da razum hoće da razabere duh i ustanovi ga; da se razum i duh vječno miješaju, pri čemu prvi hoće vladati, a drugi se tomu opire. U njihovoj suprotnosti, oni donose jednu novu nadređenu suprotnost: oni su na ontološkoj razini tako kontrarni, a ipak, po svojim porivima i čežnjama, tako istovjetni. Oboje skromno žele sasvim običnu stvar: svijet – razum ga želi u kategorijama, izvan sebe, dok ga duh želi čistog, u sebi i sa sobom.
Kako je moguće uopće sanjati o nekom miru uz takav vječni sukob čije sam sâm bojište? Pomirenje je tek čežnja za istim onim objektom želje obaju boraca; ona je čežnja za svijetom. A svijet nit se opire, nit se predaje, nit mu je svejedno. On niti jest, niti nije. On kao da želi da mu se nešto pripiše, pridoda, ali on ne želi ništa. On ništi sve čovjekovo, ali opet, on ne radi niti to. On niti je nešto, niti je ništa. On je na čovjeka i sve čovjekovo imun – ali eto, nije ni to. I tako ad infinitum.
petak, 02.04.2010.
O malenkosti u brigovanju
Čovjek u brigama - kako li je to samo smiješna pojava! Kako li su tek minorne sve te stvari koje on - ta sitna, tanahna figura - hoće smatrati velikima, čak i važnima! Tome, tom "čovjeku u brigama", potreban je samo pedalj apstrahiranosti od vlastite pozicije, samo korak spram sveg ostalog njemu izvanjskog, spram naravi, da bi mu postalo zlo od malenkosti svih objekata njegovog brigovanja.
Čovjek nije drugo do biće megalomaniziranja objekata svojeg svijeta. On sve želi vidjeti veličanstvenim, relevantnim, nezaobilaznim; štoviše, još i teškim, dubokim i bitnim. Ah, kad bi samo znao vidjeti sebe izvan sebe, uvidjeo bi svoju malenkost te bi, posljedično tomu, naučio svoju malenkost cijeniti. Jedina stvar koja je uistinu vrijedna ljudskog poštovanja je beskrajna, neponovljiva ljepota čovjekove malenkosti. Vidi li se to ne prvotno kao malenkost, već, paradoksalno, kao veličajnost - kao što je to većinom slučaj - tada se izokretanjem pervertira srž ljudskog stanja; naime to, da sam svjestan da sam tek kao zrno pijeska u beskraju pustinje te da upravo iz te svijesti proizlazi ne tek puki osjećaj nego njoj imanentno znanje vlastite ljepote. Dakle, ne: "velik sam, ergo, značaj sam sâm" (što će reći: potpuno sam beznačajan), nego: "ništavan sam, ergo, veličajan sam".
Stoga je samo jedna stvar kojoj se čovjek treba nadati i kojoj treba težiti: da sve svoje brige i sva svoja stanja vidi onakvima kakva ona jesu gledana izvan njega, štoviše, iz impostiranog gledišta naravi same - ništavna, beznačajna, jedva i trivijalna, a ipak, u svom beskraju tako prekrasna.
Duše moj, daj mi snage da brigujući nikad ne zaboravim na veličinu svoje istinske malenkosti!
nedjelja, 07.03.2010.
O životoplesanju
Tko još umije životom plesati? Ne tek hodati i u mraku tapkati, već skakati i sam sebi svjetlo biti; ne tek željeti, nego uzimati; ne iščekivati, nego grabiti; ne samo moći, nego i biti što se ima biti! To znači biti nesposoban shvatiti kako život može biti išta drugo do beskrajna sloboda plesanja - neumorna, radosna, erotična, nasmijana, ispunjena, samosvjesna, nezaustavljiva i neustrašiva. Tko se još umije pri tom plesu iskreno smijati i tim smijehom izazivati sve što se izazivati dade, uključujući i samoga sebe? Životom plesati je vječna nezasitnost igranja; to je vječno gorenje bez da se izgori. Tko još umije vidjeti intrigu tamo gdje drugi vide granice, izazov tamo gdje drugi vide nepremostivu opasnost, samodostatnost tamo gdje drugi vide samoću, priliku za ponos i iskrenost koja ne zna konvencija tamo gdje drugi vide tek mogućnost poniznosti i uljudnosti? Tko se umije radovati vlastitom propadanju i propadanjem samoga sebe nadilaziti? Zar će netko još reći da imam granica koje si nisam sâm postavio?!
Ne znam što je sreća jer sam zaboravio što je nesreća - jedino što znam je apsolutno sve uzimati s ljubavlju i to primati naivnošću i radoznalošću djeteta. Zar će mi netko reći da me nešto može dotući, poraziti?! Zar da od čega drugoga zazirem osim od samog zaziranja? Zar da ne prihvaćam s oduševljenjem svaki teret koji mi se stavlja na leđa, zar da se ne divim svakoj težini koju ugledam? Ta tko još umije imati težine i težinom biti?! Životom plesati ovdje znači smrt zadirkivati, čak upirati prstom u nju i rugati joj se, prokazivati paradoks njene krajnje irelevantnosti kao posljedicu njene apsolutne relevantnosti - i to još raditi sasvim spontano, ničim potaknuto.
Pitam vas: tko još umije životom plesati?
petak, 27.11.2009.
O Trećemu
Sve ove peripetije vrte se isključivo oko jedne jedine stvari: potreba da se bude svijet u nekome drugome, točnije - i ovdje se ne smije staviti točka prije nego se zahvati širina te jedne duhu sasvim jasne, a riječima tako strane žudnje - da samodostatnosti dvaju različitih svjetova (od kojih je svaki na svoj osebujan način vlastiti), koje kao preduvjeti uopće omogućuju stvaranje, za-jedno jedna u drugoj i jedna sa drugom tvore neko Treće koje nadilazi to dvoje uzeto zasebno. To je jedna čudna računica gdje zbrojeni pribrojnici daju produkt veći od pukog zbroja. Nešto je neopisivo biti faktor takve jednadžbe, po svemu najljudskije jednadžbe koju je čovjek u stanju iskusiti: nevjerica, čuđenje, divljenje i strahopoštovanje osjećaji su koji pojedinca tada obuzimaju spram tog Trećeg.
No vrhunac tog fenomena nalazi se u logičkom obratu: to Treće jest ono koje porađa ovo dvoje, te se oni nalaze kao djeca vlastitog produkta. Čineći to Treće, ovo dvoje čini sebe, bivajući tako i stvaraoci vlastitog roditelja. To je krajnji modus sebe-stvaranja: ova dijametralno suprotna te pupčanom vrpcom povezana dvojnost bivanja istovremeno stvaraocem i djetetom.
Problem je, dakle, što se to Treće na trenutke čini duhu ne-opet-dostižnim. Jasno je da čim su pribrojnici drugi, drugačije je i to Treće, no upravo se zbog toga ima potreba biti dijelom (i djelom) jedne takve jednadžbe. Duh bi morao moći i bez toga, no o tomu je teško pomišljati, jer implikacije su poražavajuće. Treba li uopće duh moći nadići takvo htijenje ili ga ono, kao što se misli i kao što se hoće misliti, upravo čini još većim? Imajući u vidu sve dosad rečeno, to pitanje nije ništa drugo do retoričko - sredstvo samo-vježbanja duha, rezultat čega je na kraju uvijek grohotan smijeh.
srijeda, 18.11.2009.
O bivanju čovjekom
Čemu život, kad je sve što on donosi konstantna nepopunjenost? Reći "neispunjenost" bilo bi previše - tek o nekoj popunjenosti mogu sanjati; ispunjenost mi nije ni zamisliti. Prečesto sam forma bez sadržaja. Kad sam pak nekakav sadržaj, onda sam izgubljeni sadržaj koji se još ima naći, koji pipa u mraku ne bi li nešto dohvatio, ugrabio, zahvatio. Riječi ovome stanju samo daju nepostojeći, neodgovarajući oblik, kao odjeća i obuća nikada rođenog djeteta. Još treba trpjeti svoje strano tijelo koje neće jecati kada duh već nariče, koje neće implodirati kada duh više nije ni vakuum, nego je već ništa.
Osjećam se kao tanani lijevak kroz koji prolazi svijet - ulijeva se u mene i istovremeno izlijeva iz mene kao voda. Samo sam neobičan kalup koji svijetu vraća svijet, no u nešto gušćem, nezdravijem obliku boje otrova. Ipak, to vračajuće jest oposobljeni svijet, tj. svijet kao Novo, stoga ono "samo" ima jednu teško podnošljivu težinu - težinu pitanja "što je to iz mene izlijevajuće?". Uviđa se da ja činim svijet bivanjem. Jesam, jer ćutim svijet u sebi. Kalup je dakle nepodnošljiv, jer je teško imati kalup, a biti svijet. Hoću slobodu! A to znači: hoću istinu u sebi, jer tako nalaže svijet u meni.
Zašto duh ima potrebu tako često biti bolesnim? Može li on postići ijedan oblik ili stanje, a da se gotovo istog trena ne raspadne? Ovo je život: znati da mi nije mjesto u ovom tijelu i među ovim ljudima, a istovremeno znati da bez njih nema ovog svijeta. Čovjek je pakosna igra majčice prirode: biti njen, a biti ništa; biti tu, a biti nigdje; htjeti biti, a ne moći htjeti.
ponedjeljak, 19.10.2009.
O nepatvorenosti
Koliko si još nepatvoren, čovječe? Točnije: jesi li uopće ikada bio istinski nepatvoren u čemu? Što uistinu stoji iza svega što pred drugima, pa čak i pred sobom, ti jesi? Možeš li na to odgovoriti: "Ja!" bez zamuckivanja i prekriženih prstiju? Gdje si Ti, čovječe moj mali?! Kada se još mogao uopće nazrijeti jedan Ti, bez Njih?! Umiješ li kazati što je to "Ti"? Umiješ li Ti uopće još govoriti a da ne govoriš kroz Njih? Sva pitanja navode na jedan odgovor: sve što jest, nisi Ti. Tvoje korice su predebele da bi u čemu mogao biti istinski nepatvoren, osim... osim možda u samoći. No ne zavaravaj se time da znaš što je samoća. Najbliže što samoći možeš doći je da misliš o njenoj mogućnosti.
"Gdje se onda naći?", pitaš se? Reći ću ti, ali ne dijeli! To je tajna koju svatko ima, ali ju nitko ne zna: kopaj i ruj sebe sama! Skidaj te slojeve koji se skinuti ne daju! Doći ćeš do sebe, a time i do Njih, a time i do svega! Čuješ li ovaj duboki tutanj? To je dubina koja iz tebe odzvanja, koja zbog tebe bruji, a koja se nalazi upravo u svemu. To je vječna sveprožimajuća grmljavina, potres koji hoće da ga se čuje, ali se voli skrivati.
"Ali to ogoljivanje čovjeka pred samim sobom traje već stoljećima!", reći ćeš. U pravu si, jer to je čovjekovo stanje. Ali ipak, ne osjećaš li beskrajnu slobodu tog stanja? Slobodu da se prisvoji svoja istina?
petak, 09.10.2009.
O tomu kako propadanje postaje raspadanje
Propadanje je neupitno završilo kada se stari brijeg, sa svojim neboparajućim vrhom, više na horizontu niti ne vidi. Ustvrdilo se da se propasti više nema kamo, jer se stiglo do jednog Ništa u kojemu samo Ja može igrati ikakvu presudnu ulogu. To je svakako ono što se htjelo! Jer tek sada, kada se više ne kroči po obroncima staroga brijega, nego se, dapače, stoji daleko od njega - na vlastitim samopostavljenim temeljima; jer svaki eventualni temelj uopće može biti samo vlastiti - može se pridodati istinska, čista sreća ili nesreća svakome turbulentnijem momentu prožetosti (bilo ovim, bilo onim podražajem). Ima li veće sreće nego moći reći: stojim opet sasvim na vlastitim nogama, štoviše, na vlastitom tlu? Makar kao od snijega bljuzgavo tlo, ali ipak jedno samodostatno tlo (dovoljno je što se već ima hrabrosti to izreći).
No to ujedno znači da je započelo samoinducirano raspadanje, u kojemu se nalazi potrebna praznoća za nadgradnju sebe. Tu se na vlastitoj koži doživljava neprekidni kružni proces bivanja, za uobičajeno ljudsko poimanje mnogostruko ubrzan: gotovo istovremeni razvoj i raspadanje sebe, fenomen svakog puta novi, no ipak bitno isti. Ovdje se uvijek pojavljuju novi razlozi raspadanja, iz novog kuta, s drukčijom silom i drukčijim učinkom; no upravo zato se biva primoranim uporno nalaziti nove razloge razvijanja; jer ih se mora nalaziti; jer kada se raspadne, neko drugo ne postoji!
Razlog za oprez - postojanje mogućnosti jedne sasvim bliske opasnosti je zastrašujuće: ovaj proces naizgled ima potencijal, u životom određenoj percepciji vremena, biti vječnim. Cilj je, dakako, u određenom momentu razvoja uhvatiti se za ono izvlačeće kako bi se spriječilo ponovno trenutno raspadanje koje po prirodi iza toga slijedi, te se steklo stabilnost nad procesom bivanja. Tada će bivanje opet biti jedno iz-sebe-proizišlo bivanje, za razliku od trenutnog "pukog" bivanja-po-sebi.
Usprkos tomu, ne može se imati straha, jer ovakav izazov koji život pruža može samo prouzročiti osmijeh na licu: jer iza svog tog samoinduciranog zbivanja počiva uvijek isključivo jedno - radi sebe! Kako bi se uopće mogao ne osjećati ushit i ne vidjeti ljepota takvoga radi?
subota, 05.09.2009.
O stranputici
Je li moguće da gasi se plamen? Da, prijatelju, i na to treba biti spreman - no ipak, svem iskustvu unatoč, na to se spremnim nikada ne može biti.
Očito se nije bilo dovoljno tvrdoglavim u nastojanju da se živi uistinu zdravo. To je jedini odgovor koji se trenutačno smije predstaviti - nešto drugo bilo bi već opasno.
Što se dogodilo onom šaptu koji je bio suputnik i uporno podsjećao na nužnost tetošenja zdravog duha? Njegov odjek još se uvijek osjeti, no ipak se sad čini tako šupljim: memento immortalis!
Jecaj se približava iz prikrajka. Zašto se odjednom spalo na takav neuspjeh? Imajući najbolje učitelje - i uvijek sebe kao jednog od njih - kako se je moglo tako zabrazditi? Ova je stranputica kozmička greška!
Treba opet naći one dijelove sebe koji su plamen činili tako crvenim da se nije moglo razaznati ne bukta li to sama krv! On je sada još jedva bijel.
četvrtak, 27.08.2009.
O Ništini
Nakon određenog vremena, dolazi se do stanja među-bivanja. To je prostor dovoljno daleko od staroga, napuštenoga vrha, dovoljno da ga se više uopće ne vidi (jedino možda povremeno u koži osjeti kao nakostriješenu dlaku ili trn), a ujedno daleko čak i od bilo kojeg puta ka nekom drugom, možebitnom vrhu. To je prostor lutanja - tu se ne može niti više spuštati, a niti se još ima kamo penjati. Kako u horizontu nema ničega, za "Ja" je to zapravo jedan ništa-prostor, ali sasvim osebujan ništa-prostor - Niština.
Niština je u svojoj praznoći puna potencijala, u svojoj nepreglednosti neizvjesna, u svojoj ravnoći opasna - u tim nerazdvojno povezanim paradoksalnim obilježjima počiva njena ništoća u kojoj se bespomoćno, ali ipak prepušteno pluta. Opet paradoksalno, tada jedina i sva moć počiva upravo u "Ja", jer izvan "Ja" je Ništa.
Ipak, kako ništoća Ništine ništi? Tako da se uporno uzvikuje "Bezdane, uzmi me!", a da je jedini odgovor
nedjelja, 16.08.2009.
O Amorovim oazama
Bujice osjećaja i podražaja, a da nisu direktno vezane uz borbu i padanje, mogu biti prouzročene jedino Amorovom strijelom. Ta oaza vatre, svijetla i rastapanja prkosi okolnoj hladnoći i tami propadanja. Ona se jedvice nalazi, no kad se nađe, ona na kratko podsjeti duh na bivanje na vrhuncima, te ga stoga osnaži za daljnje traganje.
Duh će na trenutke pomisliti: "kada bi barem ova oaza bila trajni vrhunac, a ne samo privremeno pristanište!" Po svojoj imanentnoj mogućnosti ona to uistinu i može biti, ali pod pritiskom izvanjskosti, ona to nije, nego je primorana biti samo bljesak na putu, trag u sjećanju, ali ipak vječnost u trenutku. U tomu leži konfliktna narav oaze: nju se ne želi napustiti, ali nju se mora napustiti; ona bi mogla trajati, ali ona ne može trajati; u nju se hoće zaljubiti, ali u nju se ne smije zaljubiti. Utoliko, koliko je okrepljujuća, toliko može biti pogubna, popusti li se previše njenim "želi", "može" i "hoće".
Njeni podražaji ne posustaju još neko vrijeme nakon što ju se napusti. Poletnost koja ostaje ugodna je i melankolična. Sinestezija osjetila ostaje kao uspomena: miris, okus, dodir, prizor, glas - potpuno popunjeni, stapaju se u jedan podražaj. Ali to je jedno veliko, bolno "samo" s obzirom na ono što se osjeća da je moglo biti.
Opraštanje je tada vrisak zarobljen u prsima.
utorak, 07.07.2009.
O tjeskobi udaljavanja
Da udaljavanje ima suprotan učinak od željenoga bolno je iznenađenje. Što je slika negdašnjosti blijeđa, to je više obavijena mističnošću od koje zaigrava srce. Tad istinska slabost izlazi na vidjelo. Što se htjelo? Što se hoće? Zašto?
Ta tjeskoba rasplinjava ličnost poput oblačka dima na zimskom vjetru. Da je trenutno godišnje doba duha zima, znakovito je. No opet, sve se hoće shvaćati kao "znakovito", dok znakovito nije ama baš ništa osim vlastite podsvijesti koja siluje duh.
Postavlja se pitanje ne bi li ustvari bilo kakav novum bio samo dokaz, utemeljenje činjenice da se postalo pukim prebjegom - izgubljenim i prestrašenim? Tada bi to bio konačni poraz - ozbiljenje upravo suprotnog od onog što se hoće: borbe do smrti i ljubavi spram usuda. Gotovo opipljiva prisutnost tog poraza je ono što stvara grč u želucu.
Ali ovaj duh je nepokolebljiv, te ipak! - ipak na kraju na ovaj izazov gleda sa smionim smješkom i žmarcima po tijelu i u tijelu. Najednom se prkosećem vjetru uzvikuje: "nije mi dosta! Vidiš li da još uvijek stojim na ovim polomljenim nogama?! Samo duh mi je dovoljan!"
Zatim znalački šapat: "a do duha ne možeš!"
četvrtak, 18.06.2009.
O imanju bitnoga pri svijesti
Nužno je uvijek iznova utvrđivati ono prvotno: svrha propadanja nije propadanje sâmo, već napuštanje starog i trulog vrhunca na kojemu se stajalo kako bi se rodila mogućnost novih vrhunaca: viših, većih, snažnijih. Ne želi se sebe poništiti, već se želi sebe preporoditi; štoviše, želi se reinkarnacija u novo božanstvo, jer bogom se bilo, no u određenom trenutku se shvatilo da je to božanstvo desetkovano, osakaćeno, da je sâmo implodiralo zbog iznenadne svijesti o mogućnosti veće moći. Bogom se stoga još hoće biti, a propadanje je jedini mogući put do novog obogotvorenja.
Oni koji u propadanju vide sve veću slabost - to će reći: sve veći nedostatak volje - niti su shvatili smisao bivanja (jer se sva vlastita stanja božanstva trebaju izmjenjivati, jer svako novo stanje božanstva jednom treba umrijeti, ali opet kako bi se konstantno nadmašivalo samog sebe), a utoliko, niti smisao propadanja kao neraskidivog aspekta bivanja (jer ne postoji uže koje veže vrhunce, već jedino doline koje ih razdvajaju).
Svrha propadanja jest iz sebe sama sebe božanstvom činiti - to se hoće uvijek i iznova. Nikakvo posustajanje, nikakva tromost, strah, okolišanje - propadanje je borba, rizik, igra, pothvat; propadanje je htijenje da se opet može reći: "sada sam lagan, sada letim, sada sebe vidim pod sobom: sada u meni pleše bog!". To htijenje konstantno goni naprijed i dalje.
Svakako je za propadanje poželjno družiti se što više sa snažnim, izazovnim ličnostima koje potiču eros i duhovno zdravlje. Snažni na snagu potiču, dok slabi djeluju kao pijavice, ispijajući život koji iz vlastitosti isijava. Zdrav duh i puni eros drže korak odrješitim, leđa ispravnim i prsa ispršenim.
petak, 12.06.2009.
O zavaravanju
Užasno je lako organizmu pomisliti kako je propadanje završilo. No do istinskog kraja propadanja mora se barem nekoliko puta doživjeti mimikrija - od magle koju vlastiti duh stvara zbog dugo nepoznatih nizina, pričinjava se kao da daljnje spuštanje nije moguće. Iako se ne vidi niti kuda se kroči - to se jedva osjeti - stječe se dojam ravnice. No kada organizam poželi opet biti na vrhu, kao i sâm vrhom biti, tada se ne vidi niti jedan drugi vrh osim onoga s kojega se spustilo. Spontani refleks pri svakoj takvoj želji bivanja vrhom jest volja za jedinim vrhom kojeg se još vidi - onim starim. Iz daljine, visoko iznad, on se sada čini još velebnijim nego kakvim ga se pamti.
Postavlja se sasvim legitimno pitanje: smije li se stari vrh još htjeti, makar iz njega isijava tama nemogućnosti?
Očito je da bivanje u nizinama organizam teško podnosi. Duh stoga na momente osjeća strah od silne želje za vrhuncima, točnije, za jednim vrhuncem kojeg ne vidi. Strah jer ne vidi niti jedan vrh - da ih vidi stotinu, već bi mu bilo lagodnije jer bi se makar mogao usmjeriti prema jednom određenom kada prosudi da je za to vrijeme. No ovako, duh skoro pa se nalazi kako sam sebe pita: ima li uopće vrhova osim onog jednog s kojeg sam se baš, čini se, nepovratno spustio? Tada se prene, te lupne po prstima - takva kobna pitanja nisu za snažne; ne smije se dozvoliti niti njihova mogućnost.
To znači još uvijek nalaziti se na njegovim padinama - padinama gorostasa s kojim se oprostilo. Njegova blizina ne dozvoljava život novim mogućnostima i neizvjesnostima, ulozima i rizicima, usmjerenim htijenjima i voljama. Dok se makar ne vide novi vrhunci, propadanje ne može biti gotovo - to treba stalno imati pri svijesti.
ponedjeljak, 18.05.2009.
O nagosti
Ono što uvijek valja imati na umu, a naročito u trenucima propadanja, jest svoje stare slojeve, ljuske, zbacivati sa sebe, konstantno ih skidati, jer, kao što je već rečeno, ono staro treba odbaciti kako bi se novo moglo poroditi. Naravno, što se dublje ide, to su slojevi više pripijeni uz kožu i sve više nalikuju samoj koži, po boji i dodiru, pa se ponekad teško primijeti da ih se još mnogo nosi na sebi, a ako se i primijeti, još teže ih se skida.
Raslojavanjem se hoće jedna beslojevitost sebe sama, kako bi sve što preostaje bila jedino (no nikako ne i samo) sama mogućnost sebe-bitka. Bazičnost je sve ono i jedino ono što je potrebno da bi se po-ozbiljilo iz svoje na vrhuncima novonastale teže i dublje bazičnosti. Dakle, traži se nagost, ali ne nikakva već poznata nagost, nego upravo s obzirom na poznato, jedna do sad nepoznata nagost.
Nag se želi biti ne samo spram sebe, nego ujedno i spram drugih, kako bi svjetlost vlastite mogućnosti sijala na druge i time davala do znanja da ono vlastito Biti jest uistinu svoje; time neponovljivo; time beskrajno gusto, duboko, teško - a time se postavlja direktno i eksplicitno pitanje: može li se takvoj nagosti biti još su-putnikom? Spram vlastite nagosti se stoga ne smije imati stida, već težnje.
ponedjeljak, 04.05.2009.
O tomu zašto se hoće ljubav spram boli
Bol se ne želi radi nekih mazohističkih poriva; ona se ne želi radi omalovažavanja sebe. Ljubav spram boli nije neki pervertirani nagon da se, u trenucima slabosti, sebe dodatno gazi gaženja radi, da bi se bilo tim jadniji. Problem shvaćanja boli kao stanja lišenog užitka isti je kao i problem shvaćanja užitka kao stanja lišenog boli: to je jednodimenzionalni životni zor.
Ovo se ne može dovoljno naglasiti: bol se ovdje hoće shvatiti kao prilika da se iskaže svoje gađenje spram lagodnosti. Puni duh je svjestan da su "sreća i nesreća sestre blizanke koje zajedno odrastaju". Zato on nesreću uzima jednako kao i sreću: u svoj svojoj punoći, upravo kako bi svoju snagu iskušao i uvećao, svoju spoznaju produbio, te na svoj stari horizont gledao s prezrivošću; ujedno, kako bi buduća sreća mogla biti toliko zrelija i punija koliko svoju negdašnju zrelost i punoću nadmaši sadašnja nesreća.
Upravo to znači amor fati: gledati na sav život istovremeno kao bitku i igru koju se odvažno i radosno prihvaća, ne "bez obzira na", nego "upravo zbog" mogućih posljedica. Zato bol jest prilika: jer sve jest prilika.
nedjelja, 03.05.2009.
O osamljenosti
Biti sâm jest jedini način na koji se može spuštati sa svojih starih vrhova. Suputnici na takvim putevima bi mogli biti samo štetni, jer bi ih razvodnili i učinili blatnjavima - jedina osoba koja može pokušati ne-biti stranac vlastitosti jest njen subjekt. Istinska vlastitost, u trenucima kada u potpunosti dolazi do izražaja, kao što su trenuci propadanja, inzistira na osamljenosti. Svako iskustvo takve vlastitosti jest drugomu nespoznatljivo (tek ako ono to nije, treba se zabrinuti), stoga bilo kakav pokušaj dijeljenja tog iskustva samo to iskustvo devalorizira i time deapsolutizira - ono zahtijeva osamljenost upravo jer u svom doživljaju hoće biti apsolutno. Tada spuštanje biva u potpunosti svoje.
Naravno, svako takovo iskustvo u kojemu se ono bitno sebe, te time ustvari i sâm bitak (na/u kojem sebe-bit počiva), hoće ne samo dotaknuti nego i raščistiti i nanovo otkrivati, gotovo da nagnava čovjeka da se pogne pred njegovom zastrašujućom golemošću koja pritišće prsa i drob iznutra, a ramena odozgora. Shvatljivo je stoga da se traži ruka za držanje, makar samo kao oslonac, no snažan duh će zbog spomenutih razloga tom porivu odoljeti sve dok svoj spust ne dovrši u potpunosti sâm. Tek tada dopustiti će sebi ponovnu prisutnost drugih.
U tjeskobi osamljenosti pri propadanju treba, dakle, na svoj način znati bivati - prepustiti se težini tereta koje takvo apsolutno iskustvo nameće i, shodno učinku na svoju bit koju se hoće propitati te prevrednovati, u njemu uživati i patiti (naizmjence ili istovremeno), te iz svega toga, onako usputno, ujedno i samospoznavati nova prostranstva sebe. Time se stvara plodno tlo za to da se sebe jednom opet igrom nanovo ozbiljuje (što jest krajnja svrha propadanja).
četvrtak, 23.04.2009.
O osvrtanju i simbolima
Pri spuštanju, prirodno je osvrtati se prema onome iza što još uvijek buči poput gromova. Ono je više i snažnije od tebe, a još uvijek dovoljno u tvom vidokrugu da se ne možeš ne osvrtati. Stoga se ne treba opirati, nego se treba osvrnuti kad god se to srcu prohtije, eda bi se znalo gdje se bilo i što se napušta. Bol svojstvena osvrtanju je također nešto što ne samo da treba prigrliti, nego i poticati, kako se duh ne bi zavarao (jer on to često hoće činiti) kako se spustio do kraja i nema kuda dalje. Tako se jamči da će propadanje biti potpuno, te da će ono Ja postati opet Ništa.
Kada se ide putevima koji vode u nizine, uvijek se prolazi pored simbola koji nas podsjećaju na to kako smo došli do vrhunaca: sve bitke koje smo dobili, sve nagrade koje smo svojevali, sve poticaje koje smo nailazili. Oni stvaraju želju za povratkom istim tim vrhuncima, no povratka više nema, jer je put prema gore isključivo jednokratne upotrebe, te više ne postoji. Jedino što postoji je dolje, beskrajno dolje. Na neki način, sada se hoće osjećati da smo si te uspomene pored puta ostavljali upravo kako bismo se znali vratiti; dakle, kao svojevrsne putokaze. No toliko ih je puno i toliko su intenzivne da nadmašuju sve ostale možebitne osjećaje, stoga jedino u potpunom propadanju leži tek mogućnost novih osjećaja. Upravo zato je izbor u tome da se hoće propasti još niže, a ne se opirati, kako bi zaglušujuća, zaslijepljujuća i paralizirajuća sinestezija slika, zvukova, okusa, dodira, i nadasve, mirisa napokon popustila. Sve dok je tu, ne može se biti ni mrtav ni živ.
Osvrtanje i simboli-uspomene služe, dakle, tomu, da se zna da je propadanje jedina mogućnost, dapače - jedina mogućnost mogućnosti uopće.
ponedjeljak, 20.04.2009.
O tomu kako propadanje počinje
Propadanje počinje u trenutku kada ono najviše i najdublje u tebi počne postajati mrtvo - ono zapravo želi umrijeti, unatoč tvojem opiranju. Ono što tada treba činiti je protiviti se tom porivu za što bržim propadanjem, te reći: "ja želim propasti polako, ali potpuno!" Pristupiti porivu za propadanjem na način da se, i to u jednom dahu, kaže: "kralj je mrtav! Živio kralj!" (dakle, pozdravljajući "novo" istog trena kada je počelo umirati staro) znači ili da na vrhuncima nisi ni bio, pa ti takvo površno i brzopleto te utoliko lažno propadanje ne predstavlja problem ili pak da te strah takve vrhunce napustiti te početi istinski propadati. Ali samo biti konstantno u vrhuncu i ne željeti se opet spuštati i opet penjati nije obilježje snažnog duha: jer on zna da "ljepota života nije u njegovoj lakoći, već u njegovoj težini".
Tek kad se sebi pristupi s tom mišlju, moguće je obvezati se na iskrenost prema samome sebi. Tad će se reći: "ne želim više ove vrhove, kad u daljini vidim više! Ne želim više ovaj zrak, odveć je ustajao i kužan!", ali i "spuštati se moram polagano, jer velike su strmine i magla je posvuda; ne znam što me dolje čeka, tako da i od ovih visina trebam uzeti štošta sa sobom ako mi zatreba".
Tada počinje kazivanje "Ne!" svemu starome i potraga za novim vrhuncima. Ali do njih se može jedino preko udoline, pa je ta potraga u svojim počecima nužno spuštanje -
propadanje.
O nužnim pretpostavkama propadanja
Za propadanje je prije svega potreban pun, snažan duh na izmaku. Da bi se moglo propasti, treba se imati čime propasti: ne iz vlastite slabosti, svojih nedostataka, već iz zastrašujuće snage duha, iz vrhunaca sebe sama. Propadanje mora biti istinsko, a za to je potrebna punoća i velike visine. Propasti ako se nema gdje propasti - iz nizine u nizinu - je uporno gacati po blatu! Htjeti se iz najviših planina gdje puše svjež i oštar zrak spustiti u vlažne i močvarne nizine jest izazivanje sebe samoga - a izazov je upravo ono uvijek iznova potrebujuće. Da bi se to uopće moglo htjeti, potrebno je biti planina sama.
Biti u visinama znači sebe gledati pod sobom; to znači prepustiti se svom Idu češće nego se to hoće, kako bi se eros i thanatos ispoljili u svoj svojoj sveobuhvatnosti - jer snažan duh hoće ljubav, zanos i polet jednako koliko i rat, razaranje i srdžbu. Takav duh ne zadovoljava življen (to će reći trpljen) život, već isključivo to da se životom pleše i igra, jer samo rasplesani i razigrani znaju što je punoća koja isijava.
Da bi se, dakle, uopće moglo propasti, treba jedno takvo stanje duha živjeti.
